Koga da poštujemo?

Pitao sam jednog starca,
Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
I Slabi život da ugasi:

I „Je li, starče, da poštovat' -
I C'jenit' treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
Kog imućnim nazivamo?

„Koji mirno i spokojno
Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
Kako jada, kako cvili? -

„Koji ima vinograda,
Ravnih polja, plodnih njiva,
Za bogatstvom i za slavom
Čija duša samo sniva?

„Što se voza u karocah
Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
Pogledati sirotana?"

„Osmjehnu se starac na to
Pa mi blago odgovara:
„Ne štuju se, sinko, taki,
Što imaju samo para.

„U kog srce za rod bije,
Kom'je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
Kao sunce - božja sila; -

„Koji neće malaksati
Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
Vep se kiti sa poštenjem;

„Koji narod ne prodaje,
Bratska kletva kog* ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
Pa sm'je za-nj i život dati;

„Čije oko pravo gleda
Puno vjere, svetog plama,
Toga treba poštovati,
Pa ma bio u ritama!

»Gdje takovih ljudi nema,
Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
Taj je narod pusto groblje".